V. SUSRET KAJKAVSKOGA SPRAVIŠČA I ČAKAVSKOGA SABORA

KAJ & ČA – temeljne vrijednosti hrvatske kulture

Slijedom 30-godišnjih kajkavsko-čakavskih kulturnih prožimanja, 13. i 14. lipnja 2003. održani su književni i strukovno-glazbeni susreti Kajkavskoga spravišča i Čakavskoga sabora – čiji su domaćini bile katedre Čakavskoga sabora Opatija, Ronjgi i Grobnik. Ovogodišnji, peti susreti jesu ostvarenje zajedničkoga programa, koji je od 2001. dogovorno tradicionalan, te  u  2002. imenovan  ČA & KAJ: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE.

KAJ & ČA kao djelatni oblik programskoga, a ne formalnoga,  povezivanja dvaju sabora (spravišče = sabor) dugoročni je program s trajnom kulturološkom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima matične hrvatske kulture.

Time su objedinjeni rezultati dosadašnje suradnje, prije svega izdavačke i časopisne interferencije -  od objave monografskoga broja časopisa Kaj  posvećenog Buzeštini ''Srce Zagorja u srcu Istre'' (br. 6/1973.),  povremenih objava čakavske poezije u Kaju, kao i  međusobnih sadržajnih gostovanja jednoga časopisa u drugom (''Nove Istre''  u ''Kaju'' i obrnuto).

Razlozi zajedničkom  kulturološkom projektu Čakavskoga sabora i Kajkavskoga spravišča – kako je višeput naglašeno -  sadržani su u programskom povezivanju raslojenoga hrvatskoga kulturnog prostora; istoj 

povijesnoj sudbini i statusu kajkavskoga i čakavskoga jezičnog i umjetničkog znaka, uvjetovanima izvanjezičnim (i izvanknjiževnim) okolnostima; u raznolikom strukovnom i umjetničkom potencijalu članstva obaju sabora; u dosadašnjim, prije svega izdavačkim, rezultatima.

S obzirom na 30-godišnje iskustvo i potrebu kulturnoga povezivanja – u povodu, dakle, višestrukih obljetnica (uz naglasak na 30. obljetnicu djelovanja Kajkavskoga spravišča i navršenih 35 godina redovitog izlaženja časopisa Kaj) – ČA & KAJ PROGRAM u 2003. produbio je i obradio nekoliko tematskih blokova (krugova), i  to u sljedećim oblicima:

 KAJ & ČA KRUGA / ČA & KAJ KNJIŽEVNOGA SUSRETA (Opatija, na Dan Grada, 13. lipnja));  ČA & KAJ KOLOKVIJA / OKRUGLOGA STOLA (Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Ronjgi, 14. lipnja); ''Satom povijesti'' i susretom u Kaštelu Grobnik (14. lipnja 2003.); pokretanjem zajedničke KAJ-ČA/ČAKAJ BIBLIOTEKE, za čije su prvo izdanje izabrani i priređeni reprezentativni tekstovi kao temelj budućim antologijskim (književnim) i monografskim (znanstvenim) izdanjima.

Semantički sintetizam suvremene kajkavske i čakavske poezije

Nakon svečanog prijama koji je na sam Dan grada Opatije (13. lipnja)  upriličio  njegov gradonačelnik Ranko Vlatković, te dogovora  o kulturnom partnerstvu gradova Opatija i Varaždin, u opatijskoj je Vili Angiolina održan  susret čakavske i kajkavske književne riječi. Domaćin Susreta bila je Katedra Čakavskoga sabora Opatija, s voditeljicom književnicom Marijom Trinajstić. Čakavskom su se poezijom, poezijom u prozi i prozom predstavili Vlasta Sušanj-Kapićeva??, Vlasta Juretić, Amir Muzur, Damir Sirnik, Marija Trinajstić i Ivanka Glogović-Klarić, a kajkavskom poezijom Božica Jelušić, Ernest Fišer, Zvonko Kovač, Božica Pažur  i Ivan Kutnjak. Sudionike ČA & KAJ SUSRETA prigodno je pozdravio predsjednik Čakavskoga sabora Aleksa Ladavac. Sažetim književno-kritičkim slovom petoro je kajkavskih pjesnika predstavila Božica Pažur:

Riječ je o cjelovitim autorskim umjetničkim osobnostima, od kojih su četvero (Jelušić, Fišer, Kutnjak, Kovač) bilingvalnog određenja,  a do pojave svoje prve kajkavske pjesničke zbirke bili su već potvrđena pjesnička imena – uspješno i usporedno stvarajući na oba književna jezika (štokavskom standardu i na kajkavskom). Naraštajno su različiti, pripadajući, zapravo, dvjema dekadama. Kronologijski gledano, najmlađi autor među njima (Pažur) prvi se javlja kajkavskom stihozbirkom (1975.), zatim Fišer i Kutnjak (1978.), Jelušić 1985. i Kovač 2001. Sve to potvrđuje tezu prof. dr. Jože Skoka kako na polju suvremenoga kajkavskoga pjesništva ne bismo mogli govoriti o određenim književnim školama ili pravcima, već je riječ o ''pokretu kajkavskoga pjesništva s izraženim pjesničkim osobnostima''.  Govoreći o njihovu kajkavskom jezičnom izboru, pjesnici su to, većinom, tzv. naddijalektalne kajkavske varijante, kajkavske jezične sinteze - koja poštuje višestoljetnu dijakroniju starih kajkavskih pisaca, ali i ''kanone'' suvremene kajkavske literature (poput Krleže, Galovića, I.G. Kovačića). Osobnosti su to višestruke književno-jezične kompetencije, baveći se, osim poezije, i prozom, književnom kritikom i teorijom, esejistikom, prijevodima… Primjenom periodizacijskoga kriterija, uočavamo im zajedničku osobitost postrazlogovskih i postmodernističkih semantičkih sintetičara – pjesnika, dakle, višestruke sinteze: iskustva jezika, iskustva svijeta i iskustva poetika. Zajednička im je tematizacija kajkavskoga jezika, njihova sudbina ''osuđenosti na jezik'', na ''njegvu podvojstručenu podstavu'' (kako glasi jedan od antologijskih stihova Božice Jelušić). Kohezijsku jezgru njihova zajedništva tvori im poezija srca, uma i meštrije  spisateljske (opet, dakle, sinteza, sretan spoj što ga čine poeta ductus i poeta nascitur).

Koliko god bili pjesnici raslojenog identiteta, na formalno-izraznom planu, u  pozadini im je skrivena rečenica (rečenična organizacija stiha); ''lovci'' su to na još uvijek nepotrošeni smisao, na krhku održivost njegovih trajnih veza i zakonitosti.

Upravo zrcalno kajkavskome umjetničkom kôdu, u pročitanim je čakavskim stihovima i prozi šestoro suvremenih autora bila očigledna tematizacija jezika, koja u svojoj ludističkoj naravi ponegdje rezultira eksperimentalnim postupcima, pogotovu na primjeru  ''dvoslovnoga'' pjesništva.

Ronjgi ČA & KAJ glazbeno stvaralaštvo – razmjena iskustava sabora i katedara

Aleksa Ladavac: Tri desetljeća glazbenoga stvaralačkoga kontinuiteta Čakavskoga sabora

Procjenjujući izuzetnu vrijednost glazbene djelatnosti u sveukupnom djelovanju Čakavskoga sabora, Aleksa Ladavac, njegov predsjednik – sljedećega dana susreta u Ustanovi ''Ivan Matetić Ronjgov'' u Ronjgima (14.lipnja 2003.) – naglasio je kako je upravo  činjenica  tridesetjednogodišnjeg  kontinuiteta bavljenja glazbenom baštinom prevladala u izboru zajedničke teme unutar programskoga ČA & KAJ prožimanja  te sazivanja okrugloga stola o glazbenom stvaralaštvu. Jer – njegovati kulturnu baštinu ne znači samo reafirmirati je nego i stvoriti osnovu za  kreaciju (za ''danas'' i za ''sutra'').

Specifikum u Ronjgima jesu bijenalni  Matetićevi dani, ali i ukupna, vrlo bogata, djelatnost Ustanove Ronjgi (utemeljene u spomen dvojice braće Matetićevih); neke katedre također, iako ne na toj razini, potiču glazbeno stvaranje: npr., u Grobniku, Roču (gdje je ''motor'' svih kulturnih, stoga i glazbenih, događanja pjesnik Vlado Pernić). Već trideset jednu godinu održava se u Poreču manifestacija Naš kanat je lip (natjecanje zborova), a valja izdvojiti i pazinsku dječju smotru Mali kanat. Nedavno je u članstvo Čakavskoga sabora pristupila  udruga sopaca s otoka Krka. Mladenački entuzijazam u svirci na sopelama (roženicama) gotovo u svakom mjestu na Krku garancija je da taj oblik stvaralaštva nikad više ne može nestati s otoka. U pripremi je osnivanje katedre Čakavskoga sabora za glazbeno stvaralaštvo u Novigradu, koja se inicijativa temelji na tri dosadašnja susreta…Temelj je takvim glazbenim događanjima specifičnost istarsko-primorske ljestvice. Sa stajališta Čakavskoga sabora sve su to motivi za suradnju sa Kajkavskim spraviščem, kao i  dogovora o zajedničkim interesima i posebnostima te suradnje.

Lovorka Ruck: Raznorodna glazbena djelatnost  Ustanove ''Ivan Matetić Ronjgov''

Muzikologinja Lovorka Ruck - radeći sustavno na popisivanju bogate arhivske građe, autografa i kompletne arhivske ostavštine Matetića  skupljene u Ustanovi – u pozdravnom je slovu u ime  ravnatelja maestra Dušana Prašelja podsjetila na kratki historijat razvoja Ustanove, s ključnim manifestacijama njene raznorodne djelatnosti. Maestro Prašelj, skladatelj, Matetićev učenik, inicijator je ideje da Matetićeva kuća postane spomen-dom s muzejskom i vrlo otvorenom kulturnom djelatnosti. Osim Matetića značajni su još neki stvaraoci čija su djela zaživjela utemeljena na istarskim narodnim napjevima: Slavko Zlatić, Josip Kaplan, Tihomil Vidošić…, te skladateljica Ivana Lang koja je, posegnuvši  za istarskim glazbenim idiomom, skladala i na kajkavske stihove. Melografskim zapisivanjem narodnih napjeva i svirke, te objavom teoretskih rasprava, Matetić je stvorio teoretski sustav istarske ljestvice upotrebljiv i drugim skladateljima. Njegova saznanja nastavljaju se.

Glazbena djelatnost Ustanove Ivan Matetić Ronjgov:

  1. Matetetićevi dani, najznačajnija djelatnost, bijenalna je manifestacija zborskoga pjevanja; osim  izvedbe, ona potiče nastanak novih skladbi na temeljima čakavskoga pjesništva i ''diha'' istarske narodne glazbe. Za razliku od prijašnje natječajne prakse, danas se skladbe od pojedinih autora dobivaju pozivno; velika je vrijednost u tome što 4-6  praizvedenih skladbi  izabranih autora imaju i tiskani notni zapis u notnoj zbirci. Tijekom nekoliko dana, uz nove skladbe izvode se i one Matetića Ronjgova, Brajše Rašana, Slavka Zlatića, Nela Millotija i drugih ''zavičajnih'' skladatelja.
  2. Mantinjada pul Ronjgi  natjecajni je nastup mladih sopaca do 14 godina iz Istre i Primorja. U sklopu Mantinjade, održane već 21 put, zanimljivi su i nastupi različitih generacija (roditelja, učitelja, učenika), ponekad uz pjevanja – mada je mlađe generacije vrlo teško naučiti tzv. netempiranoj ljestvici.
  3. Proljeće pul Ronjgi jednodnevna je manifestacija radioničkoga tipa posvećena isključivo osnovnoškolcima. Obično je tematskoga karaktera, te najbolji i najzainteresiraniji predstavnici osnovnih škola s cijele županije prezentiraju rezultate jednodnevne glazbeno-kulturne kreacije. Uz glazbene, svoje radove javnosti predočuju novinarska, pjesnička i likovna dječja sekcija.
  4. Mladi skladatelji radionica je u kojoj osnovnoškolci, pod mentorstvom voditelja, tijekom jednoga dana komponiraju svoje ''male skladbe''. Dječja novinarska sekcija cijelu tu manifestaciju ''poprati'' prigodnim dnevnim Biltenom.
  5. Izdavanje notnoga materijala: objavljene su sve Matetićeve skladbe (osim duhovnih djela), melografski zapisi u zbirci ''Zaspal Pavel'' (svojevrsnoj ''Bibliji'' istarsko-primorskoga kraja). Uz autografe Matetića Ronjgova, Ustanova čuva i one drugih autora, kao i svu dokumentaciju s natječaja, notna izdanja…U sklopu znanstvene djelatnosti Ustanova organizira i objavljuje tzv. Pogovore, u pisanom obliku skupljene stručne, znanstvene radove posvećene skladateljima ili drugim značajnicima istarskoga podneblja. Dosad je objavljeno 6 zbornika /Pogovora.
  6. Susret glazbenih škola regije i Aktiv zborovođa.

Đeni Dekleva Radaković: 31 godina susreta zborova  ''Naš kanat je lip''

Predsjednica  tradicionalne porečke manifestacije ''Naš kanat je lip'' i profesorica s Glazbenog odsjeka Filozofskoga fakulteta u Puli skladateljica Đeni Dekleva Radaković  predočila je nazočnima svojevrsnu kroniku Kanta od 1972. godine kad ga je inicirao kompozitor Slavko Zlatić, prvi i dugogodišnji njegov predsjednik.

Počevši s pet dječjih i omladinskih zborova, već sljedeće godine manifestacija je obogaćena sudioništvom ''odraslih'', mješovitih zborova. Kanat je uobičajeno, s brojnim pjevačima i dirigentima, trajao tri dana - sve do 1998.  kad je, zbog financijskih redukcija, njegov program smanjen.

Smisao je Kanta motivirati  autore da skladaju na istarskoj ljestvici, kao i objava notnih zapisa sve većega broja  za te susrete stvorenih skladbi., te objava CD-a s praizvedbama. Uoči 1991. raspisan je natječaj za izdavanje novih skladbi (koji je projekt ostvarivan svake druge godine – tiskom nagrađenih kompozicija 1993., 1995., 1997., 1999. i 2001.). Izdavanje notnih zbirki započelo je već 1975., ali ne  temeljem natječaja, nego su skladbe bilježene prema ritmu njihova nastajanja. Zbirke notnih zapisa pod naslovom Naš kanat je lip objavljivane su  1975., 1980., 1982. i 1985. Popratna događanja Kanta, pogotovu  u godinama njegova trodnevnog odvijanja, podrazumijevala su, uz zborsko pjevanje i instrumentalne izvedbe – ponajviše uz klavir, orgulje, a povremeno i  roženice te flautu u ponekoj skladbi. Obilježavale su se i obljetnice pojedinih skladatelju, uz preporuku izvođenja njihovih djela.

Po smrti Slavka Zlatića (od koje je već prošlo deset godina), predsjednikom Kanta izabran je muzikolog Renato Pernić, koji je zajedno s Radijem Pula  - sve od 1972. - snimao neprocjenjiv etnomuzikološki materijal, zahvaljujući kojemu je 1978. izdat CD Kanta s praizvedbama. Od 1996. predsjednik je Kanta skladatelj i zborovođa Branko Car koji je 2003. promovirao četiri CD-a Naš kanat je lip s praizvedbama. Bez obzira na financijska ograničenja, sadašnja predsjednica Kanta dr. Đeni Dekleva Radaković zadovoljna je kvalitetom  i sadržajem proteklog njegova  susreta i odvijanja  (2003. godine) – na koji su bili pozvani, uglavnom, amaterski zborovi, bez sudionika /gostiju izvan Istre (osim jedne ženske grupe iz Hrvatskoga zagorja, iz Mača). Intencija je Kanta afirmirati amaterske zborove, organizirati seminare zborovođa i čim ranije raspisati natječaj za nove skladbe. U povodu 10. obljetnice smrti Slavka Zlatića, dr. Dekleva Radaković, proučavajući njegov život i  radove – naglasila je - i sama se uvjerila u veličinu i posebnost njegove osobe. Iz kronologije glazbenog izdavaštva vezanog uz Kanat, koju je na okruglom stolu prigodno izložila, izdvajamo slijedeće: knjigu Slavka Zlatića  Izabrani zborovi – s kronikom njegova života; umjetnički portret Josipa Kaplana (1986.), uz zborske kompozicije; Sunce ima dva brkuna – slikovnicu za pjevačke dječje zborove, uz skladbe Nella Milottija, stihove Daniela Načinovića i likovne radove Gianina Božića (1987.); zbirku zborskih skladbi  Dušana Prašelja Baklje na pučki (1988.); Kanat rožic, tići i sonca, glazbenu slikovnicu Đeni Dekleva Radaković sa stihovima Tugomila Lučića, Miroslava Sinčića, Tomislava Milohanića, Drage Orlića, Vlade Pernića… s likovnim radovima Gianina Božića (1992.); zbirku primorskih skladbi Adalberta Markovića Kanat (2001.).

U radu okrugloga stola / kolokvija o djelatnim  iskustvima obaju sabora s područja glazbenoga stvaralaštva sudjelovale su i predstavnice Kajkavskoga spravišča.

Marija Roščić: Glazbene teme u 35 godišta časopsia Kaj

Božica Pažur: Osnovne naznake o glazbenoj tematici  u posebnim izdanjima (bibliotekama) Kajkavskoga spravišča

Kao što se strukovna obrada književno-jezičnih pojavnosti kajkavskoga podneblja ne može podvesti isključivo pod zavičajno-socijalnu denotaciju, tako i obrada glazbenoga kompleksa s istoga područja svjedoči o vrijednostima dalekosežnijim od etnomuzikoloških ili suvremenih estradnih dosega.

Osnovni je to dojam pri izvanjskom iščitavanju muzikoloških radova u tematskim blokovima posebnih izdanja, uglavnom zbornika radova s određenih znanstvenih skupova (Šest stoljeća kulture i umjetnosti u Lepoglavi, Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, Antun Mihanović i njegovo doba, …itd.) objavljivanih od 1975. nadalje u dvjema bibliotekama Spravišča: Hrvatski kulturni i prirodni spomenici, Mala biblioteka Ignac Kristijanović.

Glazbenim temama dotiču se trajne vrijednosti hrvatske kulture -  bilo da se razmatraju sa stajališta slabije poznate arhivske građe, prešućenih autora, ili pak hrvatskih ''značajeva''  – bilo komparacijom tipoloških oznaka narodnog melosa opsežnoga kajkavskoga govornoga područja s tzv. umjetničkom glazbom.

I na primjeru glazbenih predložaka u izdanjima Kajkavskoga spravišča  dokazuje se utemeljenost projekta kulturološkoga povezivanja ČA & KAJ, koja utemeljenost uzima u obzir doba pavlinske djelatnosti i njihova kulturnoga nasljeđa. Važno je to naglasiti imajući na umu protežnost samostanskih lokaliteta, a onda i sveukupnost djelovanja pavlina (koja nije samo kulturna i znanstvena nego, npr., i gospodarska) sve do Primorja i središnje Istre.

Zanimljivo je tako razmatranje zagonetnosti autorstva / zapisivača dijela  korpusa crkvenih napjeva i čakavskoga leksika inače najljepše rukopisne kajkavske pjesmarice (Pavlinskoga zbornika) iz 1644. – s ponuđenom pretpostavkom (dok se ona ne potvrdi ili ne ospori) kako je autor mogao biti Ivan Belostenec. Pretpostavka se podupire životopisnim činjenicama Belostenčeva boravka u Istri od 1644.-1650, glazbenom mu naobrazbom, a osobito nepobitnom  leksikografskom (i glazbenom terminološkom) kompetencijom u poznatom monumentalnom leksikografskom djelu Gazophylacium. (1740).

Ugledni muzikolozi (ali i povjesničari literature, filolozi – akad. L. Županović, mr. I. Zvonar, prof. M. Vuk…) istražujući kajkavsko glazbeno nasljeđe signirali su prostor  istraživanja mnogo širi od kajkavskoga areala, a koji time prelazi i značenje domaće glazbene kulture. I to na primjeru pjesmarica /zbornika/ poput Pavlinske, osobito Citare ostochorde (1. izdanje 1701.) – s popijevkama koje i danas pjevaju Hrvati u Gradišću, Moravskoj i Slovačkoj - na primjeru djela, doba i osobe Antuna Mihanovića itd.

Stoga su i njihovi opisi i analize često interdisciplinarni (muzikološki, književno-jezični, povijesni i etnografski…)

Najčešći su model muzikološke obrade Kajkavskoga spravišča bili znastveni skupovi / kolokviji, te trajni zapis (tekstualni i notni) unutar zbornika (koji ostaju kao monografske knjige određenoga kraja, kulturno-povijesnoga razdoblja ili hrvatskih značajnika. Od 1975. uspjeli su se objaviti radovi sa svih skupova, osim s jednoga u dva dijela, održanog 1998., u Zagrebu i Glini (radnog naslova Ban Josip Jelačić u hrvatskoj povijesti i kulturi).

Poželjnim načinom obrade i prezentacije hrvatskokajkavske glazbene baštine Kajkavsko spravišče smatra upravo onaj model ovjeren na primjeru hrvatske himne – unutar zahtjevnih, tematski bogatih i slojevitih, znanstvenih skupova - kad su himnološke analize, uz dostojni glazbeni program Simfonijskoga puhačkog orkestra HV praćene vrhunskom izvedbom ne samo hrvatske nego i drugih europskih himni – i to u Klanjcu (mjestu gdje je Mihanović ispjevao tekst Horvatska domovina, uzet kasnije kao napjev /himna Lijepa naša domovina(o) i gdje se nalazi jedini  spomenik hrvatskoj himni). Pritom se sudionik znanstvenoga skupa (mr. sc. Mladen Tarbuk) javljao u višestrukoj ulozi: kao himnolog, dirigent, autor aranžmana itd.

Ne toliko  zbog činjenice da je upravo Kajkavsko spravišče (uz suorganizaciju Županije krapinsko-zagorske) bilo nositeljem svehrvatske proslave Mihanovićevih obljetnica, kao i obljetnice himne – koliko stoga što su tada muzikološka saznanja o hrvatskoj himni  (između mita i zbilje) pomaknuta naprijed – konačno bi valjalo sagledati važnost takva projekta, te poštovati i koristiti  znanja skupljena u prigodnom zborniku.

Marija Trinajstić: Kontinuitet izdavačke djelatnosti Katedre u Ronjgima

U sklopu Ustanove Ivan Matetić Ronjgi djeluje Katedra čakavskoga sabora Ronjgi  s bogatom izdavačkom djelatnošću i tradicionalnim književnim manifestacijama. O kontinuitetu i zavidnim rezultatima takve djelatnosti govorila je pjesnikinja, prozaistkinja, kritičarka, antologičarka i urednica Marija Trinajstić. Čakavska je katedra, počevši prije 23 godine s objavom djela tri pjesnika, dosad tiskom prezentirala književne radove 30-ak pjesnika: prosječno godišnje –  dvije do tri zbirke.

Rezultat književnih večeri Pul Matetićeva ognjišća jesu zajedničke zbirčice članova Katedre (na omišaljskom, vrbenskom, kirskom, opatijskom čakavskom idiomu). Slijedom raspisanog natječaja za sve škole Županije u okviru Proljeća u Ronjgima, objavljuje se zbornik najboljih dječjih  pjesama Čakavčići pul Ronjgi. Iz godine u godinu, uz estetski, valja uočiti i tematski napredak te raznolikost tih radova.

                                                           ***

Sudionici okrugloga stola zaključili su kako će oba sabora nastojati učiniti još više u njegovanju glazbene problematike i stvaralaštva svojih područja: od zajedničkih promišljanja kako upoznati mlade s istarskim i tzv. kajkavskim melosom do, npr., konkretnih predavanja o etnomuzikološkim temama, do zborske ''razmjene'' (izvan redovitih, ''službenih'' glazbenih smotri na državnoj razini) u pojedinim gradovima (Varaždinu, Rijeci, Puli…).

KATEDRA ČAKAVSKOGA SABORA U GROBNIKU – REZULTATI 10-GODIŠNJEG DJELOVANJA

Drugoga dana susreta čakavskoga i kajkavskoga sabora i upoznavanja s 10-godišnjim radom Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine, s domicilom u starom grobničkom  kaštelu, pridružili bismo se kratkom komentaru njena djelovanja što ga je izrekao predsjednik Aleksa Ladavac: ''Katedri Grobnišćine svaka čast!''. Među raznolikim i vrlo ''elastičnim'' organizacijskim formama  katedara Čakavskoga sabora – od samostalne katedarske (entuzijastičke i volonterske djelatnosti) do organizacijske povezanosti i naslanjanja na pučka učilišta (npr. u Poreču) ili ustanove (Ivan Matetić Ronjgov) – Čakavski sabor u Gradu Grobniku djeluje u klasičnom smislu poimanja Katedre, s vrlo širokom kulturološkom orijentacijom  i pretežito volonterski rad. Njenim djelatnim dijapazonom  čakavska ''svijest o sebi'' s Istre je proširena na opsežno područje Primorsko-goranske županije. Od svoga osnutka 1992. godine Katedra se pokazala izuzetno plodnom organizacijom na velikom području Grobnišćine, drugih djelova Hrvatske, te van njezinih granica čijom se zaslugom – uz razumijevanje Ministarstva kulture, Županije PG i Općine  Čavle - obnavlja grobnički kaštel. Katedra  između ostaloga, gaji posebne oblike djelovanja u tzv. skupinama: Skupnina za znastvena istraživanja i nakladništvo, Skupina za daljnju obnovu i održavanje Kaštela i zaštitu drugih spomenika kulture na Grobnišćini; Likovna, Glazbena, Scenska, Dječji zbor «Skalica», Festival «Grobnička skala», Zavičajni muzej i Skupina za tradicije.

Nakon  dramskog programa najmlađih - čakavske poeme o boju s Tatarima na Grobničkom polju (po završetku 760. obljetnice te legendarne bitke) –  svojevrsni ''sat povijesti'' Grobnišćine u Starom gradu, sjedištu grobničke katedre ČS-a, s kronikom desetgodišnjeg djelovanja, održala je njena tajnica i dopredsjednica Čakavskoga sabora književnica Vlasta Juretić (urednica jedinstvenoga glasila Sabora, u cijelosti  čakavskoga, Grobničkog lista).

Vlasta Juretić: Kopamo po tragovima prepoznajući znakove, temeljem kojih određujemo smjerokaze

Katedra je pokretač svega što se veže uz kulturu Grobnišćine – široko zemljopisno područje koje počinje od Grada Rijeke, a nad kojim dominira Kaštel Grobnik svojim vrlo važnim strateškim položajem, najzapadnijim u nizu od devet vinodolskih kaštela. Njegova gradnja započeta je na ranijim temeljima, po najnovijim konzervatorskim istraživanjima, na prijelazu tisućljeća, a arhitektonska analiza otkriva vrlo rane slojeve gradnje i pregradnje. Na njegovim iskopinama već su 1829. radili pioniri hrvatske arheologije. Pretpostavlja se da su ovdje prvi stanovnici bili  Japodi, od 350. do 400. godine prije Krista.

Slijedom odluke inicijalnoga skupa iz 1991. – Odbora za obilježavanje 750. obljetnice boja s Tatarima na Grobničkom polju – godine 1992. osnovana je Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, koja «pokriva» općine Čavle i Jelenje, te dio Grada Rijeke. Osim u restauraciji svoga sjedišta – Kaštela – velike su zasluge Katedre u tradicionalnoj izdavačkoj djelatnosti,  svakogodišnjim (11) znanstvenim skupovima, Međunarodnoj likovnoj koloniji, stvaranju Etnološke zbirke /Zavičajnoga muzeja, Festival mladih pjevačkih talenata Grobnička skala, organizaciji raznorodne manifestacije Grobnička jesen, koja svake godine traje od rujna do prosinca…itd.

Katedra je tiskala treću, četvrtu i petu knjigu Grobničkoga zbornika, knjige temeljene na godišnjim znanstvenim skupovima ''Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi'', te tri posebna izdanja Grobničkoga zbornika, Grobnički urbari, akademika Luje Margetića, antologiju Grobnički pisci 20. stoljeća i Knjiga brašćine Sv Marije Tepačke u Grobniku, dr.sc. Irvina Lukežića. Svaki zbornik, uz radove sa znanstvenih skupova, zasnovanih 17. lipnja 1992. na najvišoj znanstvenoj razini – u HAZU u Zagrebu – dopunjuje se i drugim kulturnopovijesnim, ali i aktualnim materijalima. Objava šeste i sedme knjige Grobničkoga zbornika u zastoju je zbog tradicionalnoga nedostatka novčanih sredstava. Valja još istaknuti da je Katedra izdala i niz knjiga pojedinačnih autora,  devet knjižica sažetaka sa spomenutih znanstvenih skupova i 12 kataloga. Visokim estetskim kriterijima, u pet proteklih godina, Međunarodna likovna kolonija grobničke katedre okupila je 100 likovnih umjetnika iz Hrvatske i svijeta; nema značajnijeg umjetnika, koji rade u kolonijama na našim područjima, kako reče  Vlasta Juretić, od Japana do Njemačke, Argentine i Izraela, koji nije sudjelovao u radu grobničke Kolonije.

                                                                       Priredila: B. Pažur