FOTO

Foto umjetnost u pokretu CROARTIA 1

Foto umjetnost u pokretu CROARTIA 2

Izložbe, Hrvatska, 11. lipnja 2010.
GRAND TOUR


Zamisao o postavljanju izložbe na temu Grand toura nastala je točno prije godinu dana, prošlog rujna, kada sam imala priliku posjetiti ovaj prekrasan Kaštel tijekom Međunarodne likovne kolonije Grobnik. Vlasta Juretić mi je predložila da na ljeto 2010. tu organiziram izložbu i doista sam se uvjerila da bi to bila najbolja lokacija.
Kao ključan trenutak u kulturnom obrazovanju europskih umjetnika i plemića od 17. do 19. stoljeća, Grand tour je dao značajan doprinos razvoju pejzažnog slikarstva. Rim, Venecija, Pompeji, alpe, ali i mostovi, ceste, ruševine, crkve, žene u nošnjama, selo, jezera, gradske vedute postali su motivima djela manjih dimenzija, započetih i skiciranih na licu mjesta, na priručnim crtačkim blokovima, ali i većih prikaza, kasnije dorađivanih u ateljeima na velikim platnima. Ta su djela nosila obilježja svojevrsnih suvenira ante litteram i služila su da putnika podsjete na ono što je vidio tijekom svog putovanja Europom.
Upravo sam s time na umu odlučila otvoriti postav s dvama konceptualno nesrodnim djelima, koja upravo zahvaljujući tome potvrđuju promjenu u načinu promatranja grada i teritorija. Dok Appunti Marina Marinija svojim brzim i sigurnim potezima još nastoje, kroz najtradicionalnije poimanje Grand toura, brzo zabilježiti na papir neobičnu vizuru ili određeni objekt kako bi umjetnik imao stalno sjećanje na taj motiv, pri čemu uglavnom prevladava osjećaj nedovršenosti i užurbanosti tog trenutka, djelo The Wall, Wrapped Roman Wall, Via Veneto and Villa Borghese, Rome, Italy (1974.) Christoa i Jeanne-Claudea ne zaustavlja se na prikazivanju spomenika Vječnoga grada, već mijenja njihov izgled i dojam koji ostavljaju na tisuće Rimljana i turista, bilo da su se zatekli pod njihovim podnožjem ili samo izdaleka promatrali drevne zidine. Taj umjetnički dvojac, koji je već punopravno ušao u umjetnički Olimp, umotavanjem u polipropilensko platno i konop dio zidova izgrađenih za vladavine cara Marka Aurelija prije dvije tisuće godina, je na 40 dana – koliko je trajala instalacija – promijenio lice spomenika, koje su promet i užurbanost iznad svega pretvorili u nešto toliko svakodnevno i vizualno „potrošeno“ da su postali gotovo „nevidljivima“. Bilo je dovoljno malo platna ne toliko da se banalno izmijeni izgled, već da se udahne nov život dijelu prošlosti. Neki bi mogli primijetiti da se radilo o samo 40 dana, no istina je da oni sretnici koji su iskusili umjetnost Christoa i Jeanne-Claudea nose u sebi neizbrisiv trag tog doživljaja - kao što kažu i sami umjetnici: «Years after every physical trace has been removed and the materials recycled, original visitors can still see and feel them in their minds when they return to the sites of the artworks.» (Godinama nakon što su uklonjeni svi opipljivi tragovi, a materijali reciklirani, tadašnji posjetitelji još ih uvijek okom uma vide i osjećaju kad god se vrate na lokaciju instalacije.)
Od ove točke ulazimo u samu srž izložbe koja na moderan način sagledava urbani i ruralni prostor, ali i putovanje. Što danas vidi umjetnik/turist koji obilazi velike metropole? Svakako će, ovisno o vlastitom senzibilitetu, primijetiti pozitivne (zabava, moderan život, komunikacija, brzina, višerasno društvo, kulturna razmjena, itd.) ili negativne strane (droga, prostitucija, nedostatak komunikacije, promet, kriminal, onečišćenje, itd.). Ako se, kao što je i nužno, umjetnicima omogući potpuna sloboda izražavanja, svaki umjetnik daje svoje osobno tumačenje teritorija kroz prizmu putovanja.

Silvio Natali smatra grad opasnim mjestom. U Corse clandestine (2004.), radu koji je već predstavio na izložbi “Homo Velocipede” u Muzeju vozila državne policije (Museo delle Auto della Polizia di Stato), vozila jure pred očima mase koja to bespomoćno promatra, u spletu oblika koji se stapaju sa zgradama u pozadini. I dok se potezi, brzi i nervozni, dobro slažu s adrenalinom koji prati tu ludu trku, odabir boja, u kojima uglavnom prevladava ružičasta, stvara neku vrstu kratkog spoja. Osjećaj “ugode”i nježne boje ne uklapaju se u dojam opasnosti koji daju automobili koji punom brzinom jure po gradskim ulicama, vjerojatno u “špici”, kada se tu mogu zateći i pješaci. Promatrač je time prisiljen, nakon prvog površnog pogleda, kritički promotriti sliku i ispuniti taj jaz između privlačne palete boja i stvarnog značenja sadržaja; kao da se time želi reći da ono što je naizgled lijepo zapravo u sebi krije veliku opasnost.
Tri rada Brigitte Rossetti ne odaju više nikakav dojam neposredne opasnosti: sve se već dogodilo. Istovremeno otpada narativna funkcija, koja bi bez sumnje ublažila dramatičan dojam koji je osnovna tema ova tri izložena rada. Decadence part 2, End of decadence i Shadow of decadence ukazuju na ono što u kolektivnoj svijesti predstavlja najveće zlo modernog društva, odnosno drogu i alkohol, ali i indiferentnost i nedostatak komunikacije. Ponekad je osjećaj usamljenosti veći u metropoli koja vrvi ljudima, nego u beskonačnom polju žita, a tišina postaje glasnija od vriska. U djelima Rossettijeve nema ljudi, no oni su ipak jedini mogući gubitnički glavni likovi.
Dosada nismo spominjali ni prostituciju, ni pojavu seks-turizma. Koliko smo daleko od onog poniranja u kulturu i istančanog intelektualnog razvoja! Fausto Ferri u Banconota per abuso sessuale su donna (2006.) ne zamjenjuje samo lik Alexandera Hamiltona – koji je u izvornoj verziji prisutan u ulozi prvog ministra financija Sjedinjenih država – jednim senzualnim ženskim likom, već čitavu površinu, pri tom poštujući formalni poredak i zrcalnost, ispunjava likovima i bistama lijepih djevojaka, golih i odjevenih, u stavu modela, dodajući im međutim prljava i prestrašena lica djevojčica. Od zelene boje dolara, Ferri više voli svoj fotografski negativ, kojim kao da simbolizira “drugo lice” novca, ono prljavije. Seksualno iskorištavanje je glavna tema još dva djela odabrana za ovu izložbu: Macelleria (Sulla piaga della prostituzione) (2008.) i suvremenog i jednako izražajnog Il puttaniere. Prva instalacija prikazuje čovjeka koji se udaljava od zida na kojemu lijepo izložene vise grudi i usne različitih “veličina”, kao da se radi o pršutima ili govedini, na raspolaganju svima koji se pojave zveckajući novcem. Naznačen tek metalnim obrisom, budući prazan i lišen bilo kakve ljudskosti, čovjek ostavlja za sobom trag novčanica, dok ostale čvrsto drži lijevom rukom. Sve je manje u stanju ostvariti zdrave odnose s drugim spolom; pa i kako bi mogao, nedosljedan kakav jest? On radije kupuje ono što ne može nikako dobiti na drugačiji način, plaćajući “prema vagi”. Isto vrijedi i za Il puttaniere, kurviša koji, odabravši jedan izložak prebacuje na rame predmet svojih želja i udaljava se gazeći po tepihu od novca. «Amor vincit omnia», pisali su stari Latini u sada već prošlim vremenima …
Kada se govori o Grand touru, teško je ne citirati Johanna Wolfganga Goethea i njegov „Put u Italiju“ (1829.), što nije uopće vodič, već dnevnik pun napomena i razmišljanja o našoj umjetnosti, kulturi i književnosti. Goethe je krenuo 1786. i posjetio, uz druge gradove, Firencu, Veronu, Napulj i Rim. Pred Michelangelovim remek-djelom u Sikstinskoj kapeli bilo mu je toliko dosadno da je zaspao; no ipak, Vječni grad ga je očarao do te mjere da se osjećao „kao kod kuće“, kao da nikad nije živio drugdje («…konačno stigoh u glavni grad svijeta!», napisao je čim je ušao u grad). Također se čini, ali je teško provjeriti koliko ima istine u tome, da je on skovao izreku «Vidi Napulj i umri ». No kakve to veze ima s našom izložbom? U Die @ Fast (2008.), Norbert Schmitt, umjetnik i pisac koji s Goetheom dijeli i njemačko podrijetlo, dodaje vrtlogu slikarskih simbola, koji je svojstven njegovom cjelokupnom opusu, više nego pojedinačne riječi, kako bi učinio writer, kratke, naizgled međusobno nepovezane rečenice. Tu se natpis koji daje naslov cijelom djelu isprepliće s drugom rečenicom, i iz obje proizlazi izreka «Seeing Rome & Die», suvremena prerada Goetheove poslovice čiji je autor Goetheov sunarodnjak, iako ih dijele stoljeća.
Užitak putovanja, prvog pogleda na okruženje drugačije od onog u kojem smo navikli živjeti, radoznalost i čuđenje koji iz toga proizlaze, zajednički su sastojci tri odabrana rada Luce Cossua. I nakon što je notes zamijenio fotoaparatom, svrha se ne mijenja: cilj je ponijeti kući sliku koja će podsjećati na to mjesto, te ljude, te čudne običaje. Purificazione (2009.) svojom jednostavnošću i izražajnošću prenosi ključan trenutak u životu Indije, odnosno pranje tijela koje pročišćuje dušu. Ni na kojem drugom mjestu na svijetu siromaštvo nije toliko dostojanstveno. Prostodušnost tog naroda doista razoružava, a jaz između njihovog i našeg društva je golem. U tom kontekstu, poticaj na razmišljanje, više osobne nego umjetničke prirode i koji stoga prepuštam osobnom senzibilitetu posjetitelja, mogla bi pružiti usporedba između već spomenutog Corse clandestine i Traffico (2009.). Ne možemo se, na Starom kontinentu, nadati povratku samozvanom Zlatnom dobu, s njegovim idiličnim odnosom između Čovjeka i Prirode, no jednako bi pogrešno bilo težiti indijskom modelu, koji za one koji ga svakodnevno proživljavaju nikako ne predstavlja nešto uzvišeno; no ipak, razmišljanje o humanijem društvu može jedino pomoći u pronalaženju pravih vrijednosti i ravnoteže.
Ravnoteža je i pojam koji bolje od bilo kojeg drugog opisuje slikarstvo Alfreda Di Bacca,
istančanog umjetnika koji čvrstom formalnom strogošću bilježi na platno vedutu sela u kojoj nema traga građevinama, već likovi žive uronjeni u Prirodu. Iz Estate (2006.-7.) zrači osjećaj iščekivanja i otuđenosti, a likovi ne samo da ne komuniciraju, već se čini kao da se međusobno ignoriraju. Nemoguće je naslutiti spol najmlađeg lika, ali kad bi to bila djevojčica, mogli bismo iščitati djelo kao metaforički prikaz tri dobi žene. U ovom slučaju tri bi se lika svela na jedan, prikazan u različitim trenucima postojanja. Već smo govorili o vodi kao očitom sredstvu pročišćenja no, dodala bih, i plodnosti. Dakle, mlada žena, jedina plodna, sjedi u koritu nečega što izgleda kao rijeka i ne miče se, pogleda uprtog pred sebe. Izvan granica ovakvog tumačenja, koje je više ikonološke prirode, djelo se nadovezuje na čitav niz radova koji su, naročito u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, bili jako traženi među kolekcionarima u čitavoj Europi. A dati se portretirati u trenutku odmora, kao što je učinio Johann Heinrich Wilhelm Tischbein u slavnom djelu Goethe nella campagna romana (1787.), bilo je conditio sine qua non za europsko plemstvo, koje se nije stidjelo ni poziranja u nevjerojatnim kostimima pastira i pastirica.
Mjeru u kojoj se izmijenio odnos između Čovjeka i Prirode dobro prikazuje instalacija Gennara Barcija, pod naslovom The Nature’s Drama (2010.), koja je posebno osmišljena za grobnički Kaštel. Instalacija je položena na postolje koje, osim što je ograničava i time zaustavlja njen razvoj, služi i kao pozornica na kojoj se prikazuje drama par excellence. Samo su dva glumca: Priroda, odnosno šareni dio bogat nijansama, i društvo koje je izgradio čovjek, odnosno zeleni dio, deblji i teži, koji ga proždire. Time društvo doslovce uništava, razara Prirodu i simbolički zauzima njeno mjesto, a boja koja ga označava je, ironično, upravo zelena – društvo zamjenjuje prirodu, no nije u stanju priskrbiti njenu nevjerojatnu raznovrsnost boja. Barcijevo djelo polazi od pretpostavke da je suvremeni Čovjek toliko izrabio Prirodu, silujući, uništavajući, mijenjajući, prilagođavajući i pokoravajući je svojim neprestanim i bizarnim prohtjevima da više ne postoji ni odnos roditeljstva, odnosno, taj je odnos izokrenut: Čovjek više nije dijete Prirode, već je potonja dijete Čovjeka i potpuno ovisi o njemu.
Nasuprot tome, u djelima Inge Mair, nalazimo sav ponos Prirode. Moderna putnica, austrijska umjetnica se ne udaljava od Goetheovog viđenja i bilježi na platno, kao što je on na papir, one prizore koji je se dojme svojom neobičnom ljepotom. Pogled na Lipari (2009.) je pogled s vode. Svaki turist koji dođe na Eolsko otočje odabrao bi snimiti fotografiju upravo s ovog mjesta, gdje prevladava more, udvostručujući raznobojna pročelja zgrada koje daju na molo njihovim odrazom. U Cherry blossom (2008) i Wald (2009.) drugi je cilj putovanja, no svježina i jednostavnost slika su isti. Trešnja u najljepšem cvatu ili šuma puna mirisa, prijelaza iz svjetla u sjenu i sugestivnosti, će i nakon mnogo godina i dalje prizivati u sjećanje čitav niz događaja i osjećaja.
Rad Mirelle Orlandini izvrsno se uklapa u ovu tematiku. Tramonto a Grado u potpunosti sadrži onu neposrednost koja podsjeća na impresionistička djela naslikana en plein air. Čak i manja dimenzija, nužna zbog lakšeg prijevoza, u potpunosti odražava taj stil. Mali rad, dakle, ali očaravajući, gdje se sjećanje miješa s bojama dajući sliku koja u promatračima, čak i onima koji nisu nikad posjetili to mjesto, izaziva jasan osjećaj slobode te bezuvjetne ljubavi i poštovanja prema Prirodi.
Vrijeme nije jedino koje može izmijeniti sjećanja, ostavljajući nam u sliku koja više ne odgovara stvarnosti, nego i osjećaji proživljeni u tom trenutku mogu iskriviti izvornu sliku. U djelo Angele Policastro, Il mulino di Silvolde, Olanda (2010.), ni drevna građevina, ni okolni krajolik ne odražavaju stvarnost – upravo suprotno. Oboje su izmijenjeni i iskrivljeni spletom osjećaja, čuđenja, zabave i dojma slobode koji u umjetnici izaziva prisjećanje na to putovanje. S konceptualnog gledišta, nismo daleko od simbolizma djela Vizija poslije mise (1888.) Paula Gauguina, gdje žarke i nestvarne boje proizlaze iz načina na koji su vjernici u svojim mislima preradili živahne riječi koje je odabrao svećenik da ispriča biblijsku priču o Jakovljevoj borbi s anđelom.
I u djelu Alessandre Ferretti očita je naknadna misaona obrada kojom se nastoji obuhvatiti, u jednom radu, suštinu jedne zemlje, sa svim općim mjestima i stečenim osobnim dojmovima. Stoga u Norvegia (2010.) figurativno i apstraktno idu ruku pod ruku i međusobno se isprepliću. Očekivana je, čak i neizbježna prisutnost trola na desnoj strani, tog stidljivog i nježnog šumskog stvorenja, ljubitelja mira i tišine, no spremnog na podvale ako ga se prekomjerno izazove. Također je izvjesna i prisutnost obrisa drakkara, srednjevjekovnog vikinškog broda, koji zatvara kompoziciju s lijeve strane. U sredini slike, dio izveden tehnikom spugnatura priziva beskonačne šume zasniježenih jela kojima se, u gornjem dijelu, suprotstavljaju mramorne pločice, koje simboliziraju duge sige koje vise s krovova kuća, no i razvedene fjordove koji su se, viđeni iz zrakoplova, utisnuli u pogled umjetnice.
Iz djela Nadije Larosa ne može se naslutiti mjesto kojim su nadahnuta; ni naslovi, Marina i Confine, tu ne pomažu baš mnogo – podsjećaju na ono što volim zvati „krajolicima duše“. U oba djela je oslikani dio nanesen u toliko debelom sloju, da je njihova prisutnost još opipljivija. Svojom specifičnom težinom opterećuju promatračevu svijest, a njihova tvarna konzistentnost gotovo da nagoni promatrača na traženje opipljivog dodira. Confine je konceptualnije od ta dva djela, gdje se površina dijeli popola, određujući ovostrano i neizbježno onostrano u prividnom zatišju koje uvijek prethodi ili slijedi nakon oluje.
U cjelokupnom opusu Fabija Usvardija, neovisno o subjektu, boja je nesporni protagonist. Prije bilo kakvog formalnog tumačenja djela odabranih za ovu izložbu, potrebno je naglasiti da se ovdje boja nanosi isključivo rukama. Ne postoji medij, poput kista ili lopatice, koji se bi se ispriječio između platna i slikara; tu je samo boja koja putem izravnog djelovanja, pokreta, određuje oblik i strukturu kompozicije. Nastaje tako izražajno slikarstvo, puno snage, no istovremeno nevjerojatno nježno i profinjeno, kao što pokazuje usporedba između Landscape n. 2 (2009.) i suvremenog Landscape n. 3. Zalaz sunca koji je, čini se, polazište prve slike, ispunjen je crvenom bojom, oživljen vatrom koja se izvrsno slaže s pokretom koji, prelazeći preko platna, mu daruje život. Nasuprot tome, druga je tiha i krhka poput snježnog dana koji za sobom ostavlja prigušenu atmosferu. Za razliku od prvog djela, gdje se stječe dojam uronjenosti u boju, ovdje kao da se divimo krajoliku promatrajući ga iz automobila.
Promatrajući La cittŕ ideale (2010.) Lorelle Lion, u dvostrukoj verziji, možemo naslutiti brižljiv odabir materijala, od papira preko listića zlata do boja – često čaja i kave – u izradi slike. Restauriranje freski, djelatnost kojom se Lorella Lion također bavi, s vremenom je izoštrilo njenu pažnju prema detaljima, kojima samo pažljivo promatranje može vratiti njihovu izvornu ljepotu, iskrivljeni i sakriveni kakvi već jesu premazima boje i slojevima praha. Radovi odabrani za izložbu, osim što su obogaćeni svjetlucanjem zlata, prikazuju skyline koji se prozračno uzdiže iznad slojeva tvari, koji sada promatramo novim očima i drugačijim senzibilitetom.
S druge strane, Annamaria Biagini nam donosi izmaštani grad. Koliko god se trudili, u Cittŕ fiorite 1 (2004). jedva da možemo prepoznati neke izdaleka poznate elemente. Izuzetna mašta ove umjetnice iz Livorna nas tako uvlači u raznobojan, bezbrižan svijet, gdje sve pluta u prostoru kojim upravljaju čudnovati zakoni fizike. Daleko smo i od zemalja koje su detaljno opisali veliki romanopisci ili pisci za djecu. To je nesumnjivo svijet budućnosti, gdje i sama Priroda mehanička tvorevina, no čovjeku nema ni traga. Je li to strašna osveta Prirode nad ljudskim rodom?
Ovdje se moramo ipak spustiti natrag na čvrstu zemlju, a u tome će nam najviše pomoći dva platna Gian Luce Galavottija. Treviolo i San Giovanni in Persiceto, oba izrađena 2010., vraćaju nas u našu stvarnost. Ako su nekad poduzimatelji Grand toura usmjeravali svoju pažnju na prekrasne arhitektonske detalje, moderan putnik promatra i miljokaz i putokaze kao nužne elemente koji će ga voditi i dovesti do cilja. To možda nije romantično kao Marinijeva veduta, ali svakako je realistično. Međutim, valja napomenuti da sloboda izražavanja našeg doba je ono najbolje što razlikuje naše od prošlih vremena i, zahvaljujući tome, bilo koji predmet može se uzdignuti do dostojanstva subjekta umjetničkog djela. To je najveća umjetnička tekovina dvadesetog stoljeća.
Ostajemo u području konceptualnosti s radom Federica Anselmija. Kada sam prvi put vidjela njegove radove snažno me se dojmila zamisao o upotrebi toliko izdržljive podloge, koja je i figurativno i doslovce prevalila sedam mora. Izvedena na pravim komadima jedara, slika predstavlja dodatan sloj na nečemu što već posjeduje vlastitu prošlost, utisnutu i zauzdanu u potki. Naravno, to samo po sebi nije dovoljno kako bi osiguralo umjetničku vrijednost. Odlučila sam odabrati Tragagiŕ (2010.) za ovu izložbu jer prepoznajem snažnu evokativnu moć ovog djela; boja koja ga prekriva priziva ne samo nijanse mora već i, iznad svega, šum valova koji udaraju o trup brodice. To je čista poezija.
Sjećanje je i ključ za tumačenje, leitmotiv cjelokupnog opusa Guadalupe Luceńo. Ističem da je španjolska slikarica odabrana prva i, iako se njena djela na prvi pogled mogu učiniti rizičnim odabirom, u kontekstu izložbe ona vode promatrača na mjesta koja inače ne bi posjetio. Djela su sva iz serije Memoria del templo (2009.) i polaze od pretpostavke da grad (riječ templo ovdje je sinonim za ciudad), osim što čuva sjećanje i znanje o prošlosti, nije drugo nego kruta i savršeno hijerarhijski organizirana struktura. Nemoguće je doći do vrha (vrha grada, znanja i moći, koji se ovdje poistovjećuju) ako niste pripadnik vrlo uskog kruga ljudi. U takvoj stvarnosti, koja svojim obitavateljima samo prividno daje slobodu, sve se svodi na kavez. Geometrijski raster ukazuje i na to. Brojne okomite linije u nizu, osim što izgledaju kao dijagram – koji, osim svega, nikad ne dolazi do vrha u skladu s gore iznesenim razmišljanjima – podsjećaju na zatvorske rešetke, ali i na pogled kroz burku. U završnoj tezi, grad, zatvor i burka se poistovjećuju jer svaki na svoj način ograničava ili čak, u nekim slučajevima, onemogućuje upoznavanje i vode ka izolaciji.
Tematika nemogućnosti komunikacije i osamljenosti unutar velikih metropola je glavna potka serije Climax (2008.-9.) Pier Paola Bandinija, koja se sastoji od dvadeset radova, od kojih je ovdje izložen br. 17. Goli muškarci i žene, isprva u sjedećem, a kasnije u stajaćem položaju, zrače unutarnjom napetošću koja se izražava istezanjem ruku i tijela prema gore, u grčevitoj potrazi za prostorom, bilo fizičkim ili psihičkim, svakako neovisnim, u kojem bi mogli prepoznati i ostvariti svoj identitet. Chiaroscuro prepušta mjesto boji, a u odabranom radu pojedini likovi su međusobno povezani linijama: nedostatak komunikacije i osamljenost su nadvladani, no očito je da protuotrov nećemo naći izvan sebe.
Cristina Rodriguez svojim The Polar Bear and his Cub visit London as a cry for help (2009.) odaje počast Davidu Attenboroughu, jednom od začetnika prirodnjačkog dokumentarca, koji je prošle godine, u nastojanju da podsjeti Britance – ali ne samo njih – na veliku opasnost koja prijeti svijetu uslijed neuravnoteženosti ekosustava prouzročene globalnim zagrijavanjem, na obale Temze postavio skulpturu medvjedice i medvjedića u prirodnoj veličini. Svojim karakterističnim stilom, jednostavnim, lako razumljivim i koji se upravo stoga može obratiti svima, odraslima i djeci, Rodriguezova pronosi dalje taj krik upomoć u nadi da će pridonijeti tam tamu, kako bi naši gradovi, kaotični, zagađeni i bučni postali više po mjeri čovjeka. Činjenica da ćemo svi mi najvjerojatnije umrijeti prije od našeg planeta ne ovlašćuje nas da ga uništimo.
Na kraju ovog puta smjestila sam radove GUIKNI, koja kroz Bailando i Batic Maya priča o udaljenim, ishodišnim krajevima, gdje se mit isprepliće sa svakodnevicom. Rodom Meksikanka, no izborom Talijanka, umjetnica samo govori o svojem porijeklu, potičući u europskim promatračima zanimanje za ono što se čini toliko udaljenim od njihove stvarnosti i tradicija. Upravo kao i kod Grand toura, kad su se putnici na svakom koraku prepuštali čarima posjećenih mjesta, promatrajući ih nevinim očima djeteta koje tek počinje život i žeđa za novim znanjem.
Izložbu zatvaraju dva emblematična prikaza putovanja: prvi je Viaggiare su due ruote (2009.), autora Luce Cossua, na kojem se usamljeni čovjek za volanom svoje Vespe, usred pustog i suhog krajolika osjeća slobodnim kao da je na krovu svijeta. Kao posljednji, a na ovom mjestu upravo stoga jer predstavlja svojevrstan manifest putovanja, tu je prozračan rad Il cammino riprende (2010.) Sebastiana Longarettija. Naučila sam da nije najvažnije stići do cilja, već da je važniji dug put koji tome prethodi. A kasnije postaje jasno da ono pravo putovanje koje treba poduzeti jest ono u nas same, korak po korak.

Adelinda Allegretti
Como, 31. svibnja 2010.